Zašto uvijek biram nedostupnog partnera?

Privlače li te partneri koji su ti na neki način daleki i nepristupačni?

Možda žive na značajnoj fizičkoj udaljenosti od tebe, možda su emocionalno nedostupni, možda nisu spremni oba/vezati se u ovom trenu, oženjeni su ili u vezi, a možda su tek friško izašli iz braka ili duge veze i još vuku repove iz prethodnog odnosa? 

Da li tvoje partnerske veze često završe prije nego li su započele? 

Želiš više, trudiš se, daješ sve od sebe u nadi da je TO TO, ali ostaješ žedan pažnje i ljubavi, za kojom čezneš? 

Zvuči li ti ovo poznato? 

Nekoj davnoj, mlađoj verziji mene, neki od ovih scenarija su itekako poznati! 

Vjerujem da su se mnogi barem nekad našli u istom ili sličnom. 

Ako si ti jedan od njih, čitaj dalje…

Svakome se može dogoditi, pogotovo mladom i neiskusnom, da uđe u nešto, što se kasnije nije pokazalo kao najbolji izbor, no uvijek smo “slobodni’ donijeti novi izbor. 

I što onda obično radimo? Prekinemo vezu i nakon nekog vremena uđemo u novi odnos. 

No što kad svaki sljedeći odnos i partner počinju nalikovati na već viđeno i doživljeno? Što kad stari obrasci preuzmu vodstvo u našem plesu ljubavi? 

Kako izaći iz ovog začaranog kruga? 

Nije lako, ali je moguće! 

Partnera niti možemo niti nam je dozvoljeno mijenjati ga. Svatko je baš onakav kakav jest. Sa svojom individualnom sudbinom. Baš kao i ti! 

Što onda preostaje? 

Pogledati u sebe. 

Sve što nam se događa već živi i postoji u nama. Vanjsko je uvijek odraz unutarnjeg, no ono unutarnje nam je skriveno. 

Sjeti se, gdje si ove “ljubavne” scenarije već gledao ranije u svom životu? 

U svom obiteljskom sistemu. 

Ti nemaš svjesnih sjećanja na to, ali tvoja duša pamti, ona zna, ona se sjeća. 

Sve poteškoće u partnerstvu su odraz naših sistemskih upletenosti u još nerazrješene dinamike iz obiteljskog sistema, u duši.  

Konstelacije nam rasvjetljavaju ove nevidljive dinamike, koje vladaju našim odnosima. 

Odgovor na pitanje zašto uvijek biram nedostupnog partnera je u nama. 

Pravo pitanje je gdje smo mi i sa čime smo mi u svojoj duši i kako to nas čini nedostupnima za partnerski odnos. 

S čime si ti upleten u svojoj duši što te koči u povezivanju kroz partnerstvo? 

Za koga je tvoja ljubav daleka i nedostupna

Kome nije priznato i dato njegovo pravo mjesto u tvojoj duši? 

Za koga si ti zatvorio svoje srce? 

Najčešće je to majka i/ili otac. 

Dokle god nam naša majka i naš otac nisu dovoljni, niti jedan partner neće moći ispuniti naša srca ljubavlju za kojom čeznemo. 

Dokle god nam naša majka i naš otac nisu dovoljno dobri, niti jedan partner nam neće biti dovoljno dobar niti ćemo se mi osjećati dovoljno dobri za partnera. 

Na nivou duše, naši partneri se iz ljubavi prema nama (nesvjesno) usuglase s onime što naša duša traži, s onime što nam još nedostaje, s onime što još trebamo uključiti u svojoj (obiteljskoj) duši. 

Stoga, nije slučajnost da bivamo privučeni i da se zaljubljujemo uvijek u nedostupnog partnera, dokle god su nam naš otac ili majka daleko od srca. 

Ako mi u svojoj duši još uvijek kao dijete tražimo nešto od svojih roditelja, nešto što još nismo uzeli od njih, naše partnerstvo će reflektirati tu našu unutarnju, nevidljivu dinamiku. I tako ćemo od partnera tražiti ono što nam on ne može niti je na njemu da nam da. 

Koji partner se može natjecati s našom majkom ili ocem? Kako bi nam ijedan partner mogao dati ono što možemo dobiti i uzeti samo od naših roditelja?

To nije na partneru da nam da.

Stoga, uzaludno je tražiti, a upravo to često činimo i upravo to često stoji na putu ostvarenja zadovoljavajućeg partnerstva. 

Isto tako, ako mi na svojoj duši nosimo nešto za svoje roditelje, naše partnerstvo će biti opterećeno tom dinamikom. Možda ponavljamo istu ili sličnu dinamiku odnosa, kakva je bila između naših roditelja, pokušavajući tako u svojoj duši pomiriti i dati svojim roditeljima ono što nije na nama kao njihovoj djeci da im damo. To je ljubav djeteta.

Sve se uvijek odvija u suglasju s nevidljivim zakonima ljubavi, koji vladaju našim odnosima.

Kad pomirimo majku i oca u sebi, kad ih prihvatimo s ljubavlju, bez obzira kakvi su oni bili, kad ostavimo sve što je bilo između njih njima, tada njih i njihove sudbine ne moramo uključivati u svom životu, u našem partnerskom odnosu. 

Dokle god ne priznamo i ne damo našim roditeljima mjesto u svom srcu, koje im pripada, u našem životu nema mjesta niti za uspješno partnertsvo. 

Kad smo mi dostupni za partnerstvo, otvaramo vrata za partnera.

Tad možemo biti tu za partnera, kao odrasli i ravnopravni, kao i bez očekivanja da će nam partner dati ono što nismo uzeli od roditelja. 

Tada partner može biti samo partner. 

You cannot copy content of this page