Put od boli u razdvojenosti do sjedinjenja u ljubavi
Iako fizički prisutni u životu, duše ljudi često ostaju zaglavljene u upletenostima obiteljskog sistema zbog čega ne žive svoj život u potpunosti, u svom tijelu – ovdje i sada. Kroz sistemske konstelacije učimo kako zauzeti i prihvatiti svoje pravo mjesto u sistemu, u svijetu, u životu. Učimo kako učiniti korak prema svom životu, i kako ga činiti svaki dan da bismo ga mogli živjeti u potpunosti, onako kako je nama dano, sa svim darovima i ograničenjima.
Prihvatiti život objeručke, podrazumijeva prihvaćanje pune cijene pod kojima je život došao do nas, a to je za svakog od nas jedino moglo doći kroz naše roditelje, bez obzira na okolnosti pod kojima se njihovo ujedinjenje kao muškarca i žene dogodilo; bez obzira jesu li se voljeli ili bili zajedno; bez obzira jesmo li ih upoznali i živjeli s njima; bez obzira koliko su oni mogli biti priusutni za nas i na koji način.
Prvi i osnovni korak prema životu je čin prihvaćanja dara života od naših roditelja. Vrlo često je to i sasvim dovoljno i ništa više od toga nije nam potrebo. Nakon što smo dovršili ovaj korak u svojoj duši, vrata života nam se širom otvaraju i s njima pogled u nove, do tad za nas nedostižne mogućnosti.
Ponekad nešto stoji na tom putu prihvaćanja i mi ostajemo zaglavljeni s pogledom unatrag, kao dijete očekujući još nešto od svojih roditelja. Tako čekajući, ostajemo zaglavljeni u prošlosti, dok nam život prolazi. Kroz metodu sistemskih konstelacija, otvaramo mogućnost za završenje pokreta posezanja prema roditeljima i uzimanju svega što su nam dali, prije svega uzimanjem njih u svoje srce kao svoje roditelje.
Jednom kad je taj pokret u našoj duši dovršen, možemo se okrenuti od svojih roditelja, možemo se odvojiti od njih s ljubavlju, i okrenuti se prema budućnosti i svemu onome što nam tek dolazi u susret. Jednom kad smo uzeli od svojih roditelja, sve što su nam mogli dati, i kad smo to prihvatili bez cijenkanja i suzdržanosti, s punom zahvalnošću i ljubavlju, isti korak možemo napraviti i prema svemu ostalome u našem životu.
Promatrano iz sistemske perspektive, s nivoa duše, ono što pomaže je uključivanje svega (događaja, emocija, religije, nacionalnosti, zemlje porijekla…) i svih ljudi, koji nam pripadaju, na dobar način. Pri tome, sudbinski događaji dodatno uključuju u sistem i one izvan krvne linije. To znači da sve (što se dogodilo) i svi (živi i umrli) zauzimaju svoje pravo mjesto, sa svojom sudbinom i svojom odgovornošću, bez opterećenja drugih pripadnika sistema. U pravilu, svatko se na svome mjestu osjeća dobro, bez obzira kako se drugima njihova sudbina činila strašnom ili nepodnošljivom.
Kad isključeni događaj ili osoba, kroz razrješenje u konstelaciji, zauzmu svoje pravo mjesto u sistemu, preuzmu terete i odgovornosti koje im pripadaju, to djeluje rasterećujuće na pojedinca. Štoviše, smanjenje sistemskog pritiska osjeća se i prenosi kroz cijeli sistem.
Uključiti nešto znači iskreno i bez zadrške, pitanja, osude ili moralnog prosuđivanja, prihvatiti u svoje srce. Sve ono što se prikaže onako kako jest, prihvatiti stvarnost onakvu kakva jest ili je bila za nas i druge. To podrazumijeva ostaviti se bilo kakvih iluzija da, obično kao djeca, možemo učiniti nešto za ili umjesto nekoga, ne bi li ga tako “spasili” njegove sudbine (npr. preuzeti tuđi teret, umrijeti umjesto nekog, živjeti umjesto nekog…). Živjeti s osjećajem krivnje jer smo mi preživjeli, a naš brat ili sestra nisu, “umrtvljuje” naš život, ali ne vraća njih u žive. Otići u smrt umjesto bolesne majke neće ju osloboditi njene sudbine – smrti. Ništa od toga neće olakšati njihovu dušu. Oni ne traže našu žrtvu. Najbolje što možemo učiniti je prihvatiti njihove sudbine i složiti se s njima. Biti u miru s njima. Počast njihovim životima iskazujemo na dobar način živeći svoj život u potpunosti tako da od njega napravimo najbolje što možemo, u granicama naše sudbine, onako kako je nama dano.
Ovaj život je neponovljiv, jedinstven i jedini koji imamo sada i ovdje. Što nas čeka nakon njega, možda neki drugi život? To je misterija, koja će se razotkriti svakome od nas, kad dođe naše vrijeme. Do tada, bez obzira na naša uvjerenja, ovaj život koji živimo sada i ovdje je jedini za nas.
Posebno izazovna dinamika je ona između počinitelja i žrtve. Biti u potpunom prihvaćanju znači odsustvo svake osude ili zauzimanja strane žrtve u ime “pravde”. Jesmo li u prihvaćanju možemo provjeriti u svom srcu s rečenicom upućenu počinitelju: “I ti pripadaš.” ili nekom strašnom događaju “I to pripada.”
Prirodni poredak, ili kako ih je Bert Hellinger nazvao poretci ljubavi, predviđa jedinstveno mjesto za sve i svakoga. Na tom mjestu, ljubav teče ka nama i dalje kroz nas prema drugima. Promatrajući ono što je bilo pomjereno van tog poretka, kako zauzima svoje prikladno mjesto, donosi olakšanje na nivou duše i oslobađa ju sistemskog pritiska.
Ono što iscjeljuje je puka prisutnost, tiho svjedočenje sjedinjenju u ljubavi i pomirenju onoga što je bilo odvojeno, suprotstavljeno u našoj duši. To ima iscjeljujući učinak. Ipak, to je posljedica, a ne cilj ovog rada. Cilj je pronaći ono što je bilo pomjereno van svog prirodnog mjesta tj. ono što se suprotstavlja poretku ljubavi, i ako nam je dopušteno, inicirati pokret ka novom, povoljnijem smjeru kretanja. Hoće li to u konačnici dovesti do iscjeljenja? To nitko ne može znati niti garantirati, ali ono čemu zasigurno kontinuirano svjedočimo je da se to događa u konstelacijama, uz prepuštanje s povjerenjem u inicirani pokret. O čemu to ovisi ostaje misterija. Možda zato što to niti nije na nama da znamo, već je to za (našu) dušu – ona zna.
