Svatko može pomoći, naravno. Osnovni model pomaganja je onaj između roditelja i djece. Roditelji će učiniti skoro sve za svoju djecu i djeca mogu očekivati gotovo sve od svojih roditelja. Za neko vrijeme. Onda roditelji frustriraju svoju djecu i djeca se naljute na roditelje i na taj način rastu. Rastu kroz odvajanje. Prvi model za ovo je rođenje.
Rastemo odvajanjem od majke, stoga povezanost i odvajanje ovise jedno o drugome. To je osnovni model sreće i ne-sreće. Povezanost, onda odvajanje. I kako rastemo imamo mnogo doživljaja povezanosti i odvajanja, stalno. Ne može biti povezanosti bez odvajanja.
Mnogi klijenti dođu kod terapeuta zbog toga što žele ponovno iskusiti raniju povezanost. Zbog toga se predstave kao dijete kojem je potrebna majka ili otac. Ako se terapeut složi da zauzme
tu poziciju, što se događa sa klijentom? Ne može rasti. I terapeut ne može rasti jer se svojim slaganjem sa ovakvim terapeutskim odnosom opire odvajanju.
Utješiti nekoga – to svatko može. Pitanje je da li je to ikome od pomoći da bude tješen ili da bude tretiran kao dijete. Znači, terapeut – pomagač mora biti mora biti i sam odvojen, od svojih roditelja i od svojih očekivanja sreće vezane za iskustva djetinjstva. On mora biti odrastao i tek se onda može suočiti sa klijentom kao odraslom osobom. Tada on zahtjeva akciju.
Pitanje nije kako se nositi sa osjećajima, već što se može uraditi. Tada imamo odnos odraslih koje oboje rade na tome da vide što se može uraditi, i klijent i terapeut.
U konstelacijama pokazujemo odnos odraslih u psihoterapiji. Budući da je u načelu psihoterapija vođena tom slikom u kojoj se pomagač mora ponašati i suosjećati kao majka ili otac, terapeuti ne mogu pomoći na stvaran i moćan način.
U klasičnoj psihoanalizi naravno terapeut mora držati distancu i na taj način njegova je uloga promatrača. Klijent je frustriran jer terapeut ne odgovara na primjer i ostavlja ga u njegovoj sferi i to je u redu na jedan način. Pitanje je kada klijent kaže „sada mi je dosta“ što kaže terapeut, „odlično“ ili „ nije dosta“. Tada upadne u zamku majke ili oca.
Pomaganje je umjetnost i zahtjeva puno od pomagača. Moramo se držati određenih stvari. Pravo pomaganje znači da je drugi potrebit i da mu vi možete dati ono što mu treba. Znači možete pomoći samo ako osoba zaista nešto treba i ako vi možete dati ono što ona treba. Pa je tako prvi test da li on zaista treba to što vi možete dati ili se samo pravi mali, a onda i da li vi to zaista možete dati i da li imate pravo to dati.
Druga stvar je da klijent nije nikada izolirana jedinka. On je član grupe ili obitelji. I kada on kaže u čemu je problem, odmah možete osjetiti ko je isključen. I tada ne suosjećate s njim, već s isključenom osobom. A tko je ta osoba najčešće? Majka. Oni koji su postigli duboku povezanost sa majkom, oni imaju sve. To je izvor života, i zato u terapiji morate imati duboko poštovanje za majku. Kao majka ona je velika samo zato što je majka. Što god da kažu o njoj, ja se ne obazirem. Osnovni cilj terapije je da se dođe do majke. Ako imaju majku u svom srcu, onda su puni i topli.
Ako gledate u ljude koji blistaju, to su ljudi koji vole svoju majku. Oni su
povezani. To je osnova terapije – sve počinje sa ljubavlju za majku klijenta i ljubavlju za moju majku. Onda dolazi otac. I on je važan naravno, ali majka dolazi prva. Ako se netko žali na bilo što u svom životu, naročito ako se žali na roditelje ja ne radim sa njim. On je izgubljen slučaj.
Ako se žalite na nešto u svom životu koji je unutarnji pokret? Kažete da je trebalo biti drugačije i onda je ono što se zaista desilo isključeno. Znači ako se žalite na majku i oca, onda ih više nemate.
Ja poštujem klijentovu stvarnost. Ništa ne može biti veće od onoga što se stvarno dogodilo. Ako se složi s tim kako je, zamislite koliku bi snagu dobio iz toga. Mi rastemo voleći naše roditelje upravo onakve kakvi jesu. Nema želje da je bilo što bilo drugačije. Ako volite svoje roditelje, približavate se umjetnosti pomaganja, zato što znate što je činiti i možete u tome pomoći drugima.
Za pomagače je važno da budu suglasni sa sudbinom klijenta. Nitko ne može promijeniti nečiju sudbinu. I ako ste suglasni sa njegovom sudbinom i ako se poklonite pred tom sudbinom, tada vam ona iznenada da snage i u suglasju sa njihovom sudbinom ponekad možete nešto učiniti, ali samo uz slaganje, nikako uz opoziciju.
Ja se slažem sa sudbinom sviju. To je izvanredan osjećaj. Isto je sa i sa smrću. Ako se bojite smrti, onda ste izgubljeni. Ako se bojite vlastite smrti, izgubljeni ste. I ako se bojite da će klijent umrijeti, izgubljeni ste. Smrt je prijatelj i glasnik nekoga ili nečega koje vi ne znate.
Jednom kada ste suglasni onda možete biti mirni i dozvoliti onome što je neophodno da se dogodi.
Prvi princip pomaganja je da rastemo kroz odvajanje. A drugi je da rastemo kroz povezanost sa majkom. Pokret odvajanja i povezanosti je zapravo jedan te isti. Možemo se povezati sa majkom samo ako je prihvatimo kao odvojenu.
na hrvatski prevela: Alemka Dauskardt